Divlje životinje pripadaju divljini, a ne nekome u domu. Niti jedna osoba ne može u zatočeništvu stvoriti uvjete koji bi ispunili psihičke i fizičke potrebe zdrave divlje životinje, bez obzira koliko ljubavi joj vlasnik pruža.

Divlje životinje često imaju specifične nutricionističke potrebe koje prosječni čovjek rijetko može zadovoljiti (zbog skupoće, teškoće nabave i raznolikosti vrste hrane koje životinji trebaju). Često se događa da ljudi zanemare potrebe hranjenja, pojednostave jelovnik (npr. grabljivicama umjesto mesa sa iznutricama te usitnjenim kostima, dlakom i perjem, daju bijelo meso s pilećih prsa koje se jednostavno reže). Neke životinje imaju potrebu za kretanjem velikim teritorijem.

Većina divljih životinja u zatočeništvu ne može se dovoljno kretati, usamljene su na malom prostoru veći dio dana, nemaju mentalnih izazova, igračke, ne moraju tražiti hranu jer im je ponuđena na tanjuru.

Mnoge divlje životinje trebaju podršku čopora odnosno jata, pa izložene stresu zbog samoće, postaju nervozne, neurotične, razviju ponavljajuće kretnje ili druge neuobičajene vidove ponašanja. Divlje životinje mogu izgubiti strah od čovjeka i zato postati opasne. Divlje životinje koje su po prirodi predatori, ne mogu shvatiti da ne smiju napadati ono što smatraju plijenom, bili to drugi kućni ljubimci, djeca ili domaće životinje. Prema njima se također mogu ponašati kao prema drugim članovima čopora odnosno jata i pokušati ih staviti na stupanj hijerarhijske ljestvice koju oni smatraju ispravnim.

Držanje divljih životinja je regulirano Zakonom o zaštiti prirode. Ukoliko netko drži divlju životinju u zatočeništvu, za to mora imati ishodovanu dozvolu Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu prirode. I mora joj pružiti uvjete propisane Zakonom.