|
Dok neki za hobi skupljaju salvete, sličice, marke ili automobile, jedan je Riječanin krenuo sasvim drukčijim stazama, a u velikoj je mjeri siguran da ga nitko neće slijediti u – promatranju medvjeda. Ante Radoslović vodi sasvim prosječan i miran život Karininog supruga, Leinog i Ivanovog oca, suvlasnika malog poduzeća koje se bavi trgovinom, susjeda nekom iz Drežničke ulice. Sve dok ne ode u šumu, bez oružja ili fotoaparata te svoj mir i spokoj, i vezu s iskonskim, traži u promatranju životinje s kojom se većina radije nikad ne bi susrela. Ne samo to, medvjede sad već gledaju i supruga, otac, a od početka je s Antom i brat Ladislav. Ali nikad to ne čine »čoporativno« jer znaju da su duboko u šumi samo u gostima, da je medvjed, pored ostalih divljih životinja, njihov domaćin, a domaćine se mora poštovati.
Puna podrška supruge
Kroz godine je Ante postao prava »medvjeđa enciklopedija« pa se danas njegovo mišljenje traži i u raspravama koje vodi struka. Neobično, ali sve te godine, a riječ je o oko 12 godina bavljenja ovim hobijem, naš sugovornik još uvijek osjeća jednako uzbuđenje kad zađe u šumu i iščekuje.
– Rodom sam s otoka Ilovika, no kao što volim taj kraj, volim i Gorski kotar, Velebit, i od malih sam nogu bio zaljubljenik u šumu i prirodu, započinje svoju priču Ante Radoslović. – I kroz literaturu sam zavolio prirodu i divlje životinje. Kasnije sam se s obitelji počeo baviti planinarenjem, no s vremenom sam osjetio da mi nedostaje napetosti u hodanju po tim uobičajenim markiranim stazama kuda idu svi i u doba kad idu svi. Želio sam u šumi vidjeti nešto više. Tako sam s bratom Ladislavom krenuo nemarkiranim stazama, neuobičajenim putovima, u sumrak, u ranu zoru, noću, počeo sam spavati po šumama na otvorenom. I počeo sam sretati šumske životinje, pa tako i medvjede. Na tim »drukčijim« mjestima sreo sam neke druge ljude od kojih sam mnogo naučio: to je prije svega jedan lovnik kojeg iznimno cijenim te dva velika znalca o medvjedima, inženjer Frković i stručnjak iz Bosne i Hercegovine Ante Džaja. Uglavnom, danas više uopće ne idem na klasična planinarenja, osim ako ne idem s nekim društvom. Nastojim i djecu od najmanjih nogu naučiti da vole životinje, i moja djeca od pet i jedanaest godina, Lea i Ivan, već su vidjela medvjeda uživo, slušali riku jelena... Isto kao i moja supruga koja povremeno ide sa mnom i sve to tolerira. Naime, imam punu podršku supruge kojoj mnogo toga zahvaljujem jer ovo je i skup hobi i oduzima mnogo vremena koje provodim odvojen od obitelji, kaže Ante.
Bliski susreti
Zaista, treba se složiti da ne bi svaka supruga imala dovoljno razumijevanja i ne radila probleme dok joj suprug šumama luta uglavnom sam, kreće se po najzabačenijim područjima, zimi po snijegu na skijama, noću. Takvoj supruzi treba skinuti kapu. Pa zna li njen suprug što radi? Tvrdi da je sve pod kontrolom:
– Prvi put kad sam krenuo u šumu gledati medvjeda, znao sam kako će medvjed reagirati, kako mu se prišuljati i kako se treba ponašati, i nije me bilo strah. Bilo je, doduše, tu i tamo nekih susreta u situacijama u kojima sam forsirao da budem što bliže medvjedu jer obično medvjeda gledam s udaljenosti od 30-ak metara, s tla, naravno, ne s čeke. To je dovoljna udaljenost s koje ga se može lijepo gledati za dana, a koja je dovoljno sigurna. Međutim, bilo je situacija da sam morao bježati među kakve stijene jer me osjetila medvjedica s mladima pa me malo najurila. Naravno, većina se ljudi neće naći u takvoj situaciji ako planinari po markiranim stazama, uobičajenim putovima, u većim grupama, danju. Tada nema nikakve opasnosti, a ako vide medvjeda, on će vjerojatno bježati. Ipak, uvijek se može dogoditi kakav iznenadan susret u blizini njegove hrane, npr. malinjaka, ili ako mu dođete tako da vjetar puše u vas pa vas medvjed ne nanjuši, ili ako ste potpuno tihi. Tada se medvjed uplaši pa ako ima mogućnosti pobjegne, ili, rjeđe, ako ne vidi drugi izlaz može napasti misleći da je ugrožen. Može se dogoditi i da se nađete u blizini medvjedice s mladima, a opasno je ako se zateknete između majke i mladih kada ona instiktivno brani potomstvo. Ako se pak naleti na medvjeda, najbolje je smiriti se i lagano se javiti da ga upoznate sa svojom prisutnošću. Ako vam se počne približavati, malo mu se javite, pomašete, da vas primijeti. A ako baš krene ganjati, dvije su mogućnosti. Medvjed najčešće kreće u lažni napad brzim koracima prema naprijed pa ljudi počnu bježati i to je to. Opasnije je, i to je pravi medvjeđi napad, kad se medvjed pravi da vas ne vidi a kreće se prema vama jednim umjerenim tempom, ravno na vas. A vi ste sigurni da vas je vidio. U tom j
|
Bitka za mravinjak
Jednom su prilikom iz grmlja Ante, njegov otac i brat promatrali medvjeda na čistini kako raskopava mravinjak. Neočekivano se pred njima stvorio drugi medvjed, golem kao ormar, stao na zadnje noge i zaplašio prvog te se počastio mravinjakom koji je ovaj ostavio »nedovršenim«. No, ni to nije bilo sve, uskoro se pojavio i treći medvjed koji doduše nikog nije zaplašio, ali je također bio iznenadna poslastica za oči i osjećaje trojice promatrača. Sve se to događalo u krugu od tridesetak metara, a medvjedi nisu uopće primijetili da na toj livadici nisu sami.
I zvijeri mogu biti turistički proizvod
Osim velike ljubavi za prirodu, a onda i prema medvjedima, naš sugovornik gaji i veliku zabrinutost za očuvanje populacije medvjeda. I to zbog intenzivnih zahvata u njegovo stanište, poput vrlo intenzivne sječe, stalne izgradnje novih šumskih cesta u najmirnijim dijelovima medvjeđeg areala gdje mu je iznimno važan mir, zbog cesta, naftovoda, plinovoda, divljih i legalnih deponija na koje mu je pristup slobodan i gdje gubi prirođeni strah od ljudi i počinje povezivati miris ljudi s hranom. Ante zabrinutost osjeća i zbog »megalomanskih zahvata u prirodu u svrhu izgradnje skijališta, poput ideje o gradnji skijališta od Platka preko Snježnika do Gerova ili Bijele kose ili Svetog brda«.
– Iako sam veliki zaljubljenik u Gorski kotar, čudi me kako lokalna vlast misli razvijati turizam dok istovremeno svako naselje ima svoje divlje deponije gdje se može naći svega, od bijele tehnike do ostataka hrane. Čini mi se da ljudi u svoje planove »gospodarenja« prirodom uopće ne ugrađuju velike zvijeri koje su zaštićene međunarodnim konvencijama i koje također mogu, ako se pametno osmisle, biti »turistički proizvod« tako da lokalno stanovništvo ima od njih i korist, a da ih se ne ugrožava. Skeptik sam oko ideje da će naša nova skijališta biti profitabilna i da će ih ljudi masovno zamijeniti za strana skijališta, a štete zahvatom u tu prirodu su nenadoknadive i trajne, nažalost.
Krivi ljudi, a ne medvjedi
– Medvjede gledam najmanje 10-12 godina i to najviše po Gorskom kotaru i sjevernom Velebitu, jer sam zaljubljenik u te krajeve, i vidim kroz sve te godine da se njihov broj stalno smanjuje. Istina je da se medvjede sve češće može vidjeti, što je kontradiktorno ovome što govorim, međutim u onim zabačenim šumama gdje ih je bilo puno i gdje im je mjesto, danas ih je mnogo manje. Naime, medvjed se u određeno doba godine hrani mladom travom i silazi s viših područja nakon zimskog sna na područja s mladom vegetacijom, obično je to bliže naseljima gdje osim mlade biljne hrane nalazi i druge izvore hrane poput deponija, voćaka, pa i stoke. Stoga se i duže zadržava jer mu je hrana lako dostupna. A tamo gdje bismo ga voljeli vidjeti i gdje mu je mjesto, u visokim masivima Risnjaka, Snježnika, ne vidimo ga, osim zimi kad se na visini brloži. Tako da se pojavljuje paradoksalna situacija: u javnosti se stječe dojam da je medvjeda puno više zato što se ponaša neprirodno i često ga se viđa, a za to je njegovo ponašanje isključivo kriv čovjek. Ako se nešto drastično ne promijeni, možemo očekivati da će se medvjed nastaviti ponašati neprirodno. Na primjer, u Americi, u krajevima gdje je stanište medvjeda, stanovnici u svoju kantu za smeće ne smiju baciti smeće prije određenog sata kad će ga komunalne službe doći pokupiti, a pogotovo ga se ne smije baciti navečer a tek ujutro dolaze kamioni, jer se za to plaćaju globe. Zbog toga i imaju medvjede, a zbog medvjeda imaju turiste, a mi u doglednoj budućnosti nećemo imati ni jedno ni drugo. Primjerice, kod nas je nedavno stradao medvjed u Nacionalnom parku Risnjak. Tamo su dakle u samom staništu medvjeda držali kantu za smeće godinama, i to klasičnu koju svatko može otvoriti, a kamoli ne medvjed. Medvjed se dva mjeseca hranio na toj kanti i nitko se nije sjetio maknuti je, a to je osnovna mjera opreza. Nitko ga nije na adekvatan način zaplašio. Ako se tako ponašaju u nacionalnom parku, kako možemo očekivati da će se drukčije ponašati seosko stanovništvo kojem medvjed samo smeta, ili bilo tko drugi, da se dakle ponaša zaštitnički ili da je bar svjestan vrijednosti medvjeda. Kanta za smeće uvijek može biti takva da je medvjed ne može srušiti ili da ne može do nje, držati je pod ključem u nekoj prostoriji.
|
e trenutku najbolje ili biti glasan pa ga pokušati zaplašiti, ili pobjeći. A ako je situacija bliska, treba se baciti na pod s glavom prema dolje i rukama pokriti glavu. Medvjed tada dođe do vas, malo vas ponjuši, možda prodrma šapom ali kad vidi da mu niste opasni, uglavnom vam neće ništa. Ipak valja naglasiti da potencijalno medvjed može biti jako opasan i to naročito ona jedinka koja je naviknuta na ljude (zbog hranjenja na primjer). No, meni se nikad ništa slično nije dogodilo jer znam gdje mogu naći medvjede i tada hodam vrlo sporo, osluškujem, gledam pažljivo. A kada se i dogodila takva situacija da je medvjedica krenula ravno na mene, bio sam na dovoljnoj udaljenosti i spustio sam se u jednu udolinu, ona je malo na mene puhala, više joj se nisam tog dana približavao i to je bilo sve. Iako sam čitao da su zbog dužine zadnjih nogu medvjedi brži uzbrdo nego nizbrdo, nikad to nisam testirao jer mislim da, ako to medvjed želi, može itekako dostići svakog čovjeka. Vidio sam, naime, medvjede u raznim situacijama, kada se tuku na primjer, i to je nevjerojatna brzina kojom oni skoče, kojom se okrenu, potrče... Završio je Radoslović kratki tečaj vladanja u medvjeđoj blizini. Vjerojatno još postoje čitatelji koji se nadaju da im tečaj nikad neće trebati. Pa možda se predomisle zbog sljedećih rečenica našeg sugovornika.
Nema ružnih situacija
– Kad sam u šumi, gledam šumu, stijene, vrhunce, tražim i nekakvu estetiku. Hodam, stajem, osluškujem, a često se pritajim i pokušavam dočekati medvjeda i promatrati ga. I nakon svih ovih godina ta mi situacija još uvijek diže adrenalin, i to naročito dolazak medvjeda. Pa se pitam hoće li me osjetiti i povući se ili će pružiti priliku da ga promatram. Naročito me taj dio drži napetim. A onda kad ga već vidim i kad ga gledam nekoliko minuta, i kad vidim da on mene ne vidi, onda napetost pada. No nije situacija uvijek ista, nekad na jednom mjestu mogu očekivati i više medvjeda, pogotovo u lipnju kada im je ljubavna sezona. Tada se može vidjeti mužjaka sa ženkom ili mužjaka kako ide za ženkom... Nekad sam ih znao vidjeti nekoliko, znao sam vidjeti kako se tuku, a jednom sam vidio i kako je nekoliko vukova napalo medvjeda zbog hrane. To su situacije koje se pamte cijeli život. I nema ružnih, pa čak i kad medvjed ide na mene, a ja znam da sam kriv jer sam ga uznemirio, ni to nije ružno, to je tako, pomirljivo će Ante Radoslović.
Naš sugovornik ide u šumu tijekom cijele godine, kad god ima slobodnog vremena. I ljeti, i u proljeće, i zimi kad su sve ceste zbog snijega zatvorene. Naravno, supruga je tada u brizi, ali vjerojatno manje kad joj suprug kaže, kao i nama:
– Kad sam u takvim uvjetima u šumi, imam poseban osjećaj i spoznaju divljine. To smo samo ja i šuma, to je jedna međusobna povezanost. Znam da mi nitko ne može pomoći ako se nešto dogodi, sam sam, pa ako još čujem zavijanje vukova – to je osjećaj koji se pamti. Zaista, moguće je da se promatranje medvjeda pretvori u elitistički sport jer u zapadnim je zemljama sve više ljudi koji žele prirodu doživljavati na ovaj način. Znao sam već sretati u šumi neke strance koji imaju dobre geografske karte i smucaju se na mjestima za koja ne znaju ni naši ljudi, odgovara Ante na naše pitanje o otuđenju »zapadnog« čovjeka.
|
